SANJALICA

--> -->

Lica

- LANA, djevojčica, 12 godina,

- MITAR, njen djed,

- MARA, njena baka,

- PILE, njen mlađi brat,

- SANJA, njena prijateljica ,

- NARCIS, lik iz mašte,

- STIJENA, lik iz mašte.

- KRALJICA, lik iz mašte.

Danas, na selu kod bake.

P R V A S L I K A

(Dvorište seoske kuće.)

1. Pojava

MITAR, MARA

MARA (širi veš) : Dedera, Mitre, budi ono dijete. Sunce je podobro odskočilo.

MITAR (popravlja ogradu): Ma pusti dijete neka spava, što si ljubomorna?

MARA: Pa što toliko da spava, to nije zdravo. Hoće li čitav raspust prespavati?

MITAR: Neće, ženo, ne boj se. I da hoće ne može, toliko si se već s ranim jutrom raskrećala, razgalamila, da bi i mrtvog konja probudila.

MARA: Ko mi kaže? Pa ti, čovječe, ni govoriti normalno ne znaš, a kamo li da si tih... Evo, vidi šta si napravio: probudio si mi moju dragu unuku. Jadno moje dijete pored takvog djeda.

2. Pojava

LANA, pređašnji

LANA (u spavačici, proteže se na vratima): Dobro vam jutro... Koliko je sati?

MARA (zagrli je i ljubi): Je li mi se naspavala moja mala mezimica? Šta si mi lijepoga sanjala?

LANA: Nisam ništa.Nisam imala vremena, tako sam brzo spavala da nisam stigla ništa sanjati.

MITAR (priđe koritu i uzme bokal sa vodom): Hajde, baba, pusti dijete da se umije, šta je toliko cmaćeš na uranku. Em, joj nisi dala spavati, em, joj sada ne daš da diše, pa šta je to sa tobom?

MARA: Ma, ko joj nije dao spavati? Ko? Još prije nego je sunce izašlo ti si počeo da režeš, stružeš i zakivaš tu tarabu. Dođe dijete kod svoje bake na selo da se malo odmori od one gradske buke i vreve, a šta ga dočeka? Još veča buka i galama.

MITAR: Idi, ženo, pravi doručak. Vidi kako nam je Lana slabašna.

MARA: Ona je sada došla u baba Marine ruke. Ima da mi se lijepo popravi i malkice udeblja. Nema više konzervi i tatrabuke. Samo zdrava, prirodna hrana.

LANA (smije se): Tetrapake, bako. Kaže se tetrapak.

MITAR: Opet počinješ sa hvalospjevom. Znaš kako narod kaže: Sam se hvališ, sam se kvariš.

MARA: E, pa kada ti se nisam pokvarila za ovih 48 godina, koliko smo u braku, neću ti se pokvariti ni sada.

LANA: Bako, ja sam ti gladna.

MARA: Saće baka, oči bakine. Ostani, sine ti tu kod dede Mitra, pripazi malo da sam sebi prst ne prereže. Brzo će baka... (ode desno).

3. Pojava

LANA, MITAR

LANA: Deda, a zašto se ti i baka stalno svađate?

MITAR: Ostarilo se, dijete. A kada ostariš, sve ti smeta.

LANA: Pa ostarili su i baba Sofija i deda Marko, pa se nikada ne svađaju.

MITAR: Svađaju se i oni, samo kriju. Moraju se svađati. Svi se svađaju. Države se svađaju i ratuju a kako neće običan čovjek.

LANA: Ratovi su ružni.

MITAR: Jeste, sine, ružni su. Čovjek je jedina životinja kojoj je Bog dao mogučnost da se sporazumijeva govorom, a mi ratujemo. Zar to nije ružno?!

LANA: Čovjek nije životinja.

MITAR: Jeste, sine, čovjek ti je najveća životinja. Ni jedna druga životinja neće iz pohlepe ili iz ljubomore drugoj životinji nanijeti zlo. Samo čovjek . Čovjek će iz ljubomore i da ubije.

LANA: A zašto se dječaci uvijek igraju nekakvih glupih ratova? Zašto se lijepo ne igraju kao mi djevojčice?

MITAR: To su ti krivi oni sa televizije. Da oni ne emituju sve te ratne, kriminalističke filmove, akcije takozvane, ne bi ni djeca takva bila. Pa vidiš, djete moje drago, šta oni rade? Čak i Tomi i Džeri, sve vrijeme se tuku, podvaljuju jedan drugom i sve tako.

LANA: Neki dan sam kod Sofije gledala jedan divan crtani film. Zvao se Maza i Lunja. Divan film, kažem ti. O divnim cukama. Ona, Maza, je živjela u lijepoj bogataškoj kući, a on, Lunja, je bio pas skitnica. Slučajno su se sreli i zavoljeli. Imali su mali milion problema, ali su ih sve zajedno riješili. Onda su njene gazde odlučili da prihvate i njega, Lunju?

MITAR: Sjećam se tog filma. I ja sam ga volio, a i tvoja baba. E, to su bili filmovi pa čovjeku milina da ih gleda, a ne ovo sada, bože sačuvaj.

LUNA: Najljepše je bilo na kraju kada su dobili mnogo malih kučića. Najljepši je bio mali Švrća.

MITAR (sjetno): E, Švrća, Švrća...

4. Pojava

MARA i pređašnji

MARA (unosi veliku šnitu namazanog hljeba): Evo, Lano, dušo: kajmak i marmelada. To je najhranjivije i najzdravije. Jedi, srećo, jedi.

LANA: Toga sam se, bako, najviše i poželjela. Na časnu riječ.

MARA (Mitru): A ti bi mogao da se ostaviš te tarabe i da odeš provjeriti ovce . Da se stado ne razbježi.

MITAR: Jako stado - 5 ovaca i jedan ovan.

MARA: Pa više nam i ne treba. Da sakupim malo sira , kajmaka i vune da svojim unucima ispletem rukavice i po neki šal, eto toliko mi treba.

MITAR: Stvarno, dijete, gdje su ti ona dva zgubidana? Tvoja braća. Kako ih ono zovete... Pile i Dugi. Lijepi nadimci, duhoviti i slikoviti.

MARA: Ja sam uvijek bila protiv nadimaka. Zašto kod lijepih naših imena djeci davati nekakve nadimeke? Predrag, pa Peđa, Vesna, pa Veki, Mihajlo, pa Mišo.

MITAR: Ma to je dobro, ali da ti čuješ pogrdnih nadimaka: Balo, Slino, Nosonja, Šeponja, Krnjo, Zriko, Šugo, Grbo...

LANA: Ima jedan kod nas stidljivko, pa ga Mucavi. Kad god treba nešto da pita nastavnicu, on toliko zamuca da se svi kočimo od smijeha. A njemu bude još neprijatnije, pa počne još jače da muca a mi se još više smijemo, i sve tako.

MARA: Ti imaš dva brata, mlađeg Dragana, a zovete ga Pile i starijeg Petra, koga zovete Dugi.To Dugi nekako i razumijem, ajde, dijete ižđikalo, blago baki. Pa je lijep povisok, ali kako to da Dragana zovete Pile? Šta ima pilećeg u njemu?

MITAR: Možda mu je mozak pileći.

LANA: On je tako tih, miran i mio, pravo pile.

MITAR: Znate li kako su mene zvali kada sam bio mali?

LANA i MARA (uglas): Kako?

MITAR: Mrgud! ... (one se smiju)... Nemojte se smijati. To mi je moja baka prišila, Bog dušu da joj prosti. Uvijek je govorila kako sam stalno smrknut, ljut i neraspoložen.

MARA: E, vala, bila je u pravu. Otkada te znam ti uvijek našto zvocaš i prigovaraš. Nikada ničim nisi zadovoljan.

MITAR: Jok, ti si uvijek zadovoljna i srećna.

MARA: E, bogami i jesam. Još kad mi dođu moja unučad, ništa mi više i ne treba.

LANA: I ja, bako, najviše volim da dođem kod vas na selo. Tu se najljepše osjećam i pravo uživam.

MITAR: Ma naravno, djete, nema one buke i zagađenosti vazduha i vode kao u gradu.

LANA: Ma da, auta samo jure i niko ne pazi kako i kuda vozi.

MITAR: Istina, ni ovdje više nije kao nekad. Nekad sam iz onog našeg potoka mogao piti vode, a sada je ni stoka neće.

MARA: E, pa ni mi nismo više kao nekada. Sve se mijenja, priroda se mijenja, sve.

MITAR: Ja se, bogami, ne mijenjam. Još uvijek mogu preskočiti naš potok i još uvijek sam mlad, lijep i bogat.

MARA: Možeš ali u avgustu, kad je širok ko ruka, a nekada si ga mogao preskočiti i kad nabuja, u martu, a bogami si ga i preskakao, kada te moja braća pojure. Snijeg do koljena, a studen stegla, srce puca, a moj ti Mitar bježi niz potok pred njima, sve se nogama u guzicu udara.

LANA (smije se): A zašto su te jurili?

MITAR: Pa, oni su ti, čedo moje drago, htjeli da se njihova sestra jedinica, koju su čuvali ko malo vode na dlanu, uda za njihovog bogatog prijatelja, profesora u varoškoj Gimnaziji.

MARA: Zgodan je bio, nema šta.

MITAR: Pa što se, onda, nisi udala za njega, nego za mene, golju sirotana.

MARA: Eh, što. Kad bih ja znala što. Ti si mi, nekako, odmah legao na srce, a srcu se ne može i ne valja komandovati. A nisi bio ni goljo ni sirotan. Bio si sasvim normalno zgodan i dovoljno bogat da prehraniš porodicu, ma kolika god da ti je velika bila. Vrijedan si bio.Ništa ti teško nije bilo da uradiš i nikoga nisi molio da ti nešto uradi, što si mogao sam, a ne kao danas.

LANA: Pa i danas je lijep i vrijedan, evo cijelo jutro popravlja tarabu, ni minute nije odmarao.

MARA: To da ne bi morao ići za ovcama.

MITAR (odloži alat): Evo, idem, idem. Što si zapela ovce, pa ovce, ko da će ih vukovi razderati u po bijela dana.

MARA: Ne bojim se ja vukova na četiri noge, nego onih na četriri točka. NJih se ja bojim.

MITAR: Baba, pretjeruješ.

MARA: Svoj ti posao, ja znam šta znam.

MITAR: Šta to ti znaš, boga ti? Je li ti nekada neko nešto ukrao?

MARA: Meni nije, ali . . .

MITAR: Nema tu nikakvo ali. Slušaš babetine po selu pa sada nama ovdje budališ.

LANA: Bako, a kakvi su to vukovi na četiri točka?

MARA: Lopovi, sine, lopovi. Dođu kolima iz grada, kao na izlet, a poslije u povratku obavezno nečije jagnje ili ovcu ukradu.

MITAR: To su gluposti za malu djecu i blentave babe.

MARA: Ti misli šta hoćeš, pričaj šta hoćeš, ali te molim da odmah odeš do naših ovaca i malo ih pripaziš. Ako nećeš ti, odoh ja, a onda ćeš za ručak imati tu svoju labavu ogradu.

MITAR: Odoh i mogu ti reći da će mi sa onim ovcama biti zabavnije nego s tobom. One znaju da ćute... (ode)

5. Pojava

LANA, MARA, potom SANJA

LANA: Bako, meni je žao kada se ti i deda tako svađate.

MARA: Moram, dijete, kada je takav, nedokazan. U ovoj kući sve sama moram da radim. Ništa pod milim bogom neće da uradi dok mu bar tri puta ne kažeš.

LANA: Pa on je sada star, kao i ti. Oboje ste stari i ne treba puno da radite, samo ono što se baš mora. Tata kaže da čovjek ako radi samo ono što želi ili što baš mora da radi, da će jako dugo da živi. I da će da bude srećan. Tako kaže.

MARA: Tvoj tata se nikada nije ni pretrgao radeći. Zato i jeste onoliki. Stokilaš.

LANA (smije se): Ja ga zovem: moj debeli tajo.

MARA (sa sjetom): On se debeo i rodio... Sjećam se, kada je pošao u školu, pa ja sa brijega gledam dolje na put i odmah ga, iako je daleko, poznam u grupi djece. Tabana i diže prašinu oko sebe...

LANA: Da li su ga zato zvali Deba?

MARA: Jeste. Djeca ko djeca, odmah ti prišiju kakav nadimak. Deba je bio neki nevaljali junak iz crtanog filma. Debeo. Djeca su ga tako nazvala još u drugom ili trećem razredu... A ti? Imaš li ti kakav nadimak? Da li djeca i danas jedan drugom prišivaju nadimke?

LANA: Da. Mene zovu Sanjalica. Skoro da nema djevojčice ili dječaka u mom razredu a da nema kakav nadimak ili zezalicu.

MARA: Zezalicu?

LANA: Ma, znaš, ono sa čime nekog zezamo. Ako voli puno da jede mi ga @deronja, ako puno uči on je Štrebalo, ako voli puno da spava on je Spavalica.

MARA: A zašto si ti Sanjalica? Voliš da sanjaš?

LANA: Da. Uvijek kada nešto lijepo sanjam ja ispričam drugaricama i onda me one zezaju da sam sanjalica. Kao da sam ja kriva što sanjam samo lijepe stvari i kao da ja mogu odrediti šta ću sanjati.

MARA: A da li nekada budna sanjaš?

LANA: Kako to?... A, da, znam. Ono zamišljam kao da sam ja odrasla i da sam učiteljica ovdje u tvom selu i da imam puno, puno đaka. Je li to?

MARA: Da. To se zove maštanje. Kada budna sanjaš, zamišljaš, ono što bi voljela da ti se desi, tada ti u stvari maštaš... (pogleda u stranu i nasmiješi se)... A, evo ti stiže tvoja stara prijateljica, Sanjica. Niste se dugo vidjele... od sinoć.

6. Pojava

SANJA, pređašnji

SANJA (donosi dva vijenca šumskih jagoda): Dobar dan, baka Maro, ćao Lano, kako ste?

MARA: Dobra ti sreća, drago dijete. Kako ti je baba Mitra?

SANJA: Otišla je zorom u grad na pijacu da proda mlijeko, sir i kajmak, pa će mi kupiti nove traperice i sandale.

MARA: Ako, ti si to sigurno i zaslužila... (Lani)... To ti je najvrijednija djevojčica u selu. Blago momku za koga se bude udala.

LANA: Ih, do udaje može se ona deset puta prolijeniti... (smiju se)... dvadeset puta.

MARA: Ne može, sine. Ko se rodi vrijedan i pametan on do smrti ostaje vrijedan i pametan... Idem da vam donesem kolače i domaći sok, a ne one vaše tatrabuke.

LANA (djevojčice se smiju): Tetrapake, bako. Kaže se tetrapak.

MARA: Jeste, tako se kaže. I nije važno kako se kaže, važno je da u njima, tim sokovima, ima svega a najmanje voćnog soka. Sada ćete vidjeti šta je pravi, zdravi, domaći, bakin sok.

SANJA (dok baka odlazi pruža jedan vjenac jagoda Lani): Evo, ovo sam nam usput nabrala. Izvoli, mislim da si se poželjela šumskih jagoda.

7. Pojava

LANA, SANJA

LANA: Mogu da ti kažem da i jesam... (odlaze desno naprijed, sjedaju na dva panja, a iza njih se zavjesa lagano zatvara)... One velike što kupujemo u samoposluzi upakovane u celofan jesu slatke ali ne ovako. Više volim jednu ovako malu jagodu nego tri onolike velike.

SANJA: I ja. Mislim, volim ja i one velike sa šećerom, ali ove šumske njima ne treba šećer, on sve pokvari, zar ne?

LANA: Da... (pojede par komada)... Ovako su mnogo ljepše... Vidi ove što je velika i crvena kao krv. Pogledaj... (ponudi njoj)... Hoćeš li je ti?

SANJA: Neću, ja sam ih tebi donijela... (kroz smijeh) ... Nisam ja Baba Uzimala Davala!

LANA (i ona se smije): Jao, sjećaš se nje? Dođe kod nas kući, stavi na sto preda me pregršt šljiva i kaže: Evo, dijete, da se malo zasladiš! I dok tako razgovara sa mojom bakom, pojede više od pola onih šljiva. Ja jedva da i stignem koju pojesti. Jede ih Baba Ždera kao da je na trkama, na takmičenju u brzom žderanju šljiva.

SANJA: Znam, tako i kod nas. Jedanput na tacni donijela kolače i kaže kako ih se najela kod kuće ali da je namjerno napravila više da i nama donese. I dok je objasnila kako ih je pravila pola je sama pojela. Uzima sa obje ruke, dok jede onaj kolač što joj je u lijevoj ruci, već desnom uzima drugi. I kada smo se mi počeli smijati, ona se trže i veli: Ju, djeco, ja vam sve kolače pojedoh. Nema veze, napraviće baba druge.

LANA: Zato smo je i nazvale Baba Uzimala Davala... Šta bi sa njom, je li živa?

SANJA (tužno): Nije. Umrla je zimus, Bog dušu da joj prosti.

LANA (prekrste se): Bog dušu da joj prosti... Meni je, nekako žao... Nije bila ona tako loša.

SANJA: Nije, bila je dobra, samo ... to za kolače... (prasne u smijeh)!

LANA (smije se i ona): Baš si bezobrazna!

SANJA: Pa šta ću, kad god se sjetim toga ja odmah kao da je i vidim i moram se smijati.

LANA: Jednom, moj brat Pile i ja pošli gore do strine Jovanke pa smo morali proći ispred njene kuće, a ona sjedi u bašti i nešto radi. Kad smo došli blizu, mi je pozdravimo, a ona nam veli da svratimo na kolače, još su vruči, veli. Hajde, vidimo da je baš navalila, pa svratimo. Sjednemo tu u baštu pored nje a ona iznese punu vanglu knedli sa šljivama. Uzmite, veli, najbolje su dok su vruče. Ne bojte se ja sam izvadila košpe iz šljiva. Najbolje se jedu ovako, pogledajte! I ona uze jednu knedlu i čitavu je strpa u usta, jednom rukom drži drugu pred ovolikim očima i divi joj se, a drugom rukom već vadi slijedeću iz vangle. Pile i ja smo uspjeli pojesti samo po dvije, tri a ona je sve ostalo. Isprazni se vangla začas.

SANJA: Neko može da jede mnogo i svašta. Ja ne mogu i uvijek se sa mamom svađam zbog toga. Buraniju i grašak smisliti ne mogu i nikakvu supu, a mama veli da je supa pola ručka i da je tu u njoj prava snaga za organizam.

LANA: Ni ja supu ne volim. Jedino nekada mogu jesti malo one sa zvjezdicama. Baš su cakane.

SANJA: A od tjestenine volim samo one ovako uvrnute nekoliko puta. E, njih mogu da pojedem i pun tanjir.

LANA: I ja. A znaš li šta ne voli da jede moj brat Pile? Špagete.

SANJA: Špagete?

LANA: Da, špagete.

SANJA: Zašto?

LANA: Pa, jednom davno, mali dok je bio davio se s njima. Jedva ga je mama spasila. I od tada on uopšte ne jede špagete, možeš misliti.

SANJA: Ja ga shvatam. Meni se nešto slično desilo, ja sam se davila buranijom i od tada buraniju smisliti ne mogu.

LANA (začuđeno): Buranijom se davila? Kako si to uspjela?

SANJA: Sama sam kriva. Ja sam prijepodne pomagala mami da očisti buraniju. Vjerovatno nisam dobro pazila i ostalo mi je nešto onih konaca. Znaš ono sa strane u buraniji što se mora izvaditi i baciti?

LANA: Znam.

SANJA: E, toga mi je vjerovatno nešto izmaklo kontroli i kada sam napunila usta sa tom buranijom, a tu je bila i mrkvica i jedno parčence mesa, jednostavno se zaglavilo pa ni tamo ni ovamo, pa mi ne da disati. Probam gutati to, ne može, probam ga baciti van - ne može. Umrla sam od straha i jedva sam ga se nekako oslobodila. Pola sata sam se borila. Eto, od tada ja buraniju smisliti ne mogu.

LANA (ugleda cvijet): Vidi narcis! Što je lijep!

SANJA: Ima ih ovdje u šljiviku tvoje bake jako mnogo. A dole niže ka potoku ima još ljepšeg poljskog cvijeća. Kao da to tvoja baka namjerno uzgaja, a znam da se ono ne uzgaja nego samo raste.

LANA: Jeste, ali ga ona i pazi i uživa u njemu. Ne da nikome da ga bere. Jako je nježna sa cvijećem, kao da je živo.

SANJA: Pa jeste živo.

LANA: Znam da je živo tako u zemlji, ali mislim kao da je živo kao i mi ili kao što su žive cuke, mace, pilići. Znaš, da hoda i da se javlja nekako.

SANJA: Moja baka tvrdi da i cvijeće sve čuje i sve razumije što mu se govori. Ona dok ga zaljeva ili mu briše prašinu sa velikih listova, uvijek nešto govori ili pjevuši. Kaže da tako bolje raste i dobija ljepše boje.

LANA: Tako i moja baka. Sada kad bolje razmislim ja mislim da su u pravu naše bake. Hajde i mi da pričamo sa cvijećem.

SANJA (nagne se naprijed): Hajde.

LANA: Hajde ti prva.

SANJA: Šta da mu kažem? ... Hajde ti prva.

LANA: Joj, meni je nezgodno. Naići će neko pa će misliti da sam luda.

SANJA: I meni je to bez veze. Mislim, neka naše bake pričaju sa cvijećem ali mi nećemo, je li tako?

LANA: U pravu si.

SANJA: Ja sada moram da idem, baka će se brinuti. Doći ću ti poslije ručka pa ćemo se igrati na staroj trešnji, kao nekada. Je li važi?

LANA: Važi.

SANJA: ]ao, Lana.

LANA: ]ao, Sanja... (Sanja ode)... A šta ja sada da radim? ... (osvrće se)... Valjda neće niko da naiđe. Jako bih voljela da malo pričam sa cvijećem. Da vidim kako je to... (zavjesa se lagano otvara i sada je ona na proplanku uz staru stijenu i malo jezerce)... Zdravo, lijepi cvijete, kako si mi?

D R U G A S L I K A

(Šumski proplanak)

1. Pojava

LANA, NARCIS, STIJENA

NARCIS (glas sa ozvučenja): Zdravo, Lano, živa da si

milo mi je da te vidim,

moto mog života glasi:

Pred tobom se ja ne stidim!

LANA (iznenađeno): Pa ti i govoriš, ne samo da čuješ?! ... (osvrće se izneađeno)... Gdje sam ja ovo? Da li ja to sanjam?

STIJENA (iza njenih leđa blago se zanjiše i progobori): Ti si sada u carstvu snova. Izabrali smo tebe kao najbolju sanjalicu da te primimo na našu malu svečanost u povodu krunisanja nove kraljice.

NARCIS (obučen kao princ, a takvog i držanja, nakloni se pred Lanom):

Klanjam ti se, lijepa djevo,

ljubim ruke i te stvari,

i ko ne bi sad zapjevo,

pa da se i dan pokvari!

STIJENA (strogo): Da se nisi usudio, Narcise. Ti jesi lijep i zaljubljen u samog sebe, to svi znamo, ali pjevati ne znaš i ja ti zabranjujem! Jesi li me razumio?

NARCIS: I te kako, stijeno stara,

namčorasta Baba Rogo,

za muziku nemaš dara

zbog toga mi sudiš strogo.

LANA: Nemojte se svađati, to nije lijepo. Bolje mi recite kako da izađem odavde i da se vratim svojoj baki?

STIJENA: Uskoro ovdje počinje ceremonija krunisanja nove kraljice. Nećeš, valjda to propustiti?

LANA: Pa, ako će brzo da se dogodi, voljela bih da to vidim. Da li ćete mi poslije pokazati put do kuće?

SRIJENA: Naravno, ti nisi ovdje zarobljenik, nego gost.

NARCIS (lagano se njiše): Naći puta ti ćeš lako

samo prati pogled suri

Stjene ove i polako

to poželi i zažmuri!

LANA: Samo tako? Tako lako?

SRIJENA: Pa tako si i došla ovdje, zar ne? Niko te nije ni doveo ni donio.

LANA: Da stvarno... (osvrće se)... Ovdje je tako lijepo, blago vama.

STIJENA: U stvari, blago tebi, jer sve ovo je u tebi, u tvojim mislima.

LANA: Kako to?

STIJENA: Ti ovo sve samo sanjaš?... (čuju se fanfare, Stjena i Narcis se uzvrpolje)... Evo ga, počinje ceremonija... Eno, svi su kod dvorca... Eno i kraljice, jaoj što je lijepa!

LANA (ona i Narcis sve poskakuju pokušavajući da vide ono što Stijena vidi): Pa ja ništa ne vidim!... Šta da radim? Reci mi, Stijeno, šta da radim kako bih i ja vidjela kraljicu?

NARCIS (pokušava da se popne na stjenu, ali ga ova zbaci sa sebe):

Stari druže, lijepa Stijeno,

Dopusti mi da sa tebe

Vidim krasno lice njeno

Zbog kojeg mi srce zebe!

STIJENA: Sad sam lijepa Stijena, a maločas sam bila namčorasta Baba Roga?!. . . Lano, dođi i popni se na mene... (ona se pažljivo penje)... samo polako... Je li može?

LANA (popne se i gleda u daljinu): Može, hvala ti, Stijeno.

NARCIS ( dalje poskakuje i vere se): Kaži, Lano, da li vidiš,

je l zaista lijepa tako?

vidim, vidim, ti se diviš

znam da će je voljet svako.

LANA: Zaista je predivna. Ona je, u stvari, velika crvena ruža. I svi oko nje su cvijeće. Paževi, dvorjani, vitezovi, svi, svi. Ali ona je najljepša... Odoše, ne vidim ih više... (lagano silazi)... Hvala ti, dobra moja teta Stijeno, što si mi omogučila da sve to vidim.

STIJENA: Bilo mi je zadovoljstvo.

LANA (priđe Narcisu koji je tužan sjeo na panj): Nemoj da si tužan, lijepi Narcise. Neka ti ovo bude škola. Ne smiješ se rugati svima oko sebe. Svako ima svojih vrlina i svojih mana. Ti si lijep, a teta Stijena je velika i dobra. Ako je ne izazivaš i ne rugaš joj se, možete baš lijepo živjeti i jedno drugom pomagati. Vidiš kako je meni pomogla da vidim kraljicu? Tako si mogao i ti, samo da je nisi prije toga izazivao i rugao joj se.

STIJENA: Džabe ti je njemu govoriti. On voli samo sebe i nikoga drugog.

NARCIS (i dalje vrlo tužno):

Nije tačno mudra Stijeno

ti o meni sudiš krivo

tebi je u stvari lijeno

da o meni misliš živo.

STIJENA: Ništa meni nije ni lijeno ni teško, ali ti mi ne daješ razloge da o tebi drugačije razmišljam.

NARCIS (razdražljivo):

Pa šta treba ja da radim

Da bi tebi pravo bilo

Da l da čupam il da sadim

Ne bi li se nešto zbilo.

LANA: Nemoj da se nerviraš, dragi moj Narcise. Sve se može lijepo dogovoriti. Teta Stijena ti kaže šta njoj smeta kod tebe, ti joj reci šta tebi smeta kod nje, popravite to i eto, rješen problem.

STIJENA: Da. To je pošteno. Lana je u pravu.

NARCIS (uz lagano njihanje):

Draga Lano, Stijeno mila,

život nam je stvarno lijep.

moj je život greška bila,

kod očiju bijah slijep.

Od danas ću drugi biti

vidjećete i vas dvoje

a dušmani mogu sniti

da nas zgaze i razdvoje.

LANA: To si baš lijepo rekao. A sada idem. Kako veliš da odem odavde? Da sjednem na ono isto mjesto i da zatvorim oči... (sjeda)... Dobro, prije nego se vratim želim vam samo reći da mi je bilo drago upoznati vas i da sam zbog toga srećna... (okrene im leća i zažmuri)... A sada zbogom, moji dragi prijatelji... (zavjesa iza nje se lagano zatvori) ... Koliko dugo moram ovako? ... (otvori jedno oko)... Je li dosta?

2. Pojava

LANA i PILE

PILE (dolazi veselo): A tu se kriješ, Sanjalice?!

LANA (radosno): Pile! Kad si stigao?... (osvrće se)... Kuda si došao?

PILE: Dole, od potoka. Sa stanice prečice... Šta ti je, šta se osvrćeš?

LANA: Ništa, samo gledam. Idemo, baka će se obradobati.

PILE: Čekaj, stani malo da se odmorim... (sjedne na panj)... Sve vrijeme sam stajao u autobusu a i ova uzbrdica od potoka dovde mi nije baš dobro sjela. Moram da se malo odmorim.

LANA (sjedne pored njega): Dobro ali kratko, baba će se sekirati.

PILE: Zašto? Pa ona mi se još ne nada?

LANA: Brinuće se zbog mene. Davno sam otišla od kuće, a nisam joj rekla gdje idem.

PILE: Samo par minuta, sestrice. A šta je to s tobom?

LANA: Kako misliš? Ništa, što pitaš?

PILE: Ili si spavala, ili si se morala duboko zamisliti, dok me nisi ranije primjetila da dolazim. Ja te promatram još dolje od šljivika, a ti ništa.

LANA: Ma, nešto sam se zamislila. Vjeruješ li ti da cvijeće čuje i osjeća?

PILE: Ne vjerujem.

LANA: Baka kaže da i cvijeće ima osjećanja i da nije lijepo pred njim se ružno ponašati. I još kaže, kada kiša pada tada kućno cvijeće plače i treba ga zaljevati.

PILE: Ma, to su priče za malu djecu.

3. Pojava

NARCIS, pređašnji

NARCIS (naglo uskoči iza Pileta, uzbuđen je): Lano, brzo, Stijeni nije dobro! ... Brzo!

PILE: Ko je ovaj? Da li se to priprema maskembal?

LANA: To je Narcis, moj prijatelj... (Narcisu)... A šta je Stijeni?

NARCIS: Ne znam, osipa se i zove te.

PILE: Ko je Stijena? Jano, šta se to ovdje događa?

LANA: Poslije ću ti objasniti, sada me ne pitaj ništa... (Narcisu)... Idemo!

PILE: Kuda?

LANA (Narcisu): A kako to da ti sada ne govoriš u stihovima?

NARCIS: Uzbuđen sam, žao mi stare Sijene, pa sam zaboravio.

PILE: Stanite. Ne idemo nigdje dok mi se ne objasni. Šta se dešava? Ko je stara Stijena?... (Narcisu)... Ko si ti tako kostimiran i sve ostalo što me interesuje, a ne mogu sada da se sjetim da vas pitam... (Lani)... Lano, govori!

LANA: Dobro, sve ću ti objasniti, mada sumnjam da ćeš me i sve razumjeti.

PILE: Samo ti govori. Jesam mlađi od tebe ali nisam glup. Dakle?

LANA: Prvo moramo svi zatvoriti oči, a otvoričeš ih kad ti ja kažem, hajde... (svi zatvore oči, a zavjesa iza njih se otvara - šumski proplanak)... Tako, sad ih otvori.

PILE (osvrće se) : Gdje smo mi ovo?... Ovo, mi je nepoznato?!

LANA: Ni meni potpuno nije jasno. To bi trebalo biti, kako kaže Narcis u mojoj glavi, u snovima mojim, a otkuda sada i ti tu i šta je od svega toga tačno ne bih ti mogla reči...(priđu Stijeni)... To je Stijena. Vidi kako je stara i tužna.

PILE (zabrinut): Šta joj je? Je li bolesna?

LANA: Ne znam... (lagano dodiruje Stijenu) ... Dobar dan, teta Stijeno. Kako ste?

STIJENA: Nije mi dobro, Lano. Tužna sam i od tuge se osipam. Osvrni se oko sebe i pogledaj. Vidiš koliko je kamenčića već odpalo od mene.

LANA: Zašto si tužna? Šta se dogodilo? Danas si bila tako sretna kada se kraljica krunisala. Šta te je rastužilo?

STIJENA: Stara sam i sama. Sada sam sama. Ta ruža, koja je danas postala naša kraljica je moje dijete. Nikla je i izrasla u najljepšu ružu na svijetu tu u mom kamenu. To ti i Narcis može potvrditi. Rasli su skupa.

NARCIS: To je istina.

LANA: Pa šta ako je i tako?! Baš zato treba da budeš sretna i ponosna na svoju ružu. A ako nastaviš da tuguješ i da se osipaš pretvoričeš se u gomilu pijeska i nikada te više tvoja lijepa kraljica neće moći da vidi, neće moći da ti dođe u posjetu. Nikada ni ona ni niko od nas ostalih koji te volimo.

STIJENA: Mene niko ne voli... A... misliš da će mi ruža, to jest kraljica doći u posjetu?

LANA: Naravno. Pa evo ja i moj brat Dragan, iz milošte ga Pile, svake godine na ljetnom raspustu dolazimo našoj baki u posjetu i uopšte nam ne smeta što je stara. Možda je i bolje što je stara. Tako nam je blaga i dobra i tako lijepo miriše da ja mislim da na svijetu ništa ljepše ne miriše nego baka.

PILE: A kako to da stijena govori i ti... (Narcisu)... Ti si izgleda stvarno cvijet, taj narcis. Kako to da i ti govoriš?

LANA: Pustimo, Pile, sada to. Daj pomozi mo teta Stijeni da se oraspoloži i da prestane da se osipa.

PILE: Pa šta da radimo?

LANA: Ne znam. Jao, toliko mi je žao teta Stijene, a ne znam šta da radimo!?

PILE: Mogu da joj pjevam ili recitujem?... Mogu... mogu i da se kreveljim, znaš kao onda kada si ti bila bolesna pa si plakala, a onda sam se ja kreveljio i ti si se počela smijati? Sjećaš li se?

LANA: Sjećam se, ali ne znam da li bi to sada baš pomoglo.

NARCIS (Veselo):

Ja ideju imam pravu

vama ću je sada dati

lijepu ružu, kćerku njenu

brzo ću je ja pozvati!

STIJENA: Neće doći, ona je sada kraljica.

PILE: Pa šta ako je kraljica? Ima da dođe. Neka samo pokuša da ne dođe, sa mnom će imati posla.

NARCIS: Ti kraljici našoj prijetiš?

PILE: Samo kažem, kad već vlada...

NARCIS: Morao bi da se sjetiš

Gdje nalaziš ti se sada !

LANA: Dosta vas dvojica, svađom nećemo ništa postići. Idi, Narcise, zovi je. Samo požuri, molim te... (Narcis ode, a ona priđe Stijni i počne je milovati)... Strpi se malo, teta Stijeno. Sada će biti riješen tvoj problem.

STIJENA: Ne vjerujem ja.

LANA: Moraš vjerovati, ne smiješ se lako predavati. Šta bi bilo sa nama da se tako lako predajemo. Da, na primjer, ja kažem sama sebi:dobiću jedinicu iz poznavanja prirode, što đabe da učim, pa da ne uzmem knjigu u šake i ne naučim lekciju? Naravno, dobila bih jedinicu. Ali ja se lako ne predajem. Velim sama sebi: Nek samo proba da mi da jedinicu! Sve ću naučiti pa ne da neću dobiti jedinicu, nego će ovolika petica da bude u mom dnevniku, to jest u učiteljevom dnevniku ali kraj mog imena. Eto, tako trebaš i ti da se boriš sa svojim problemima. Svi mi imamo problema.

PILE: Naš tata kaže da samo biudala nema problema.

STIJENA: Stvarno bi se radovala kada bi mi došla u posjetu moja lijepa ruža, naša kraljica.

PILE (gleda desno, kuda je otišao Narcis): Počni da se raduješ, evo je stiže!

STIJENA (uzvrpolji se): Stvarno?! Jao kako sam neuredna, Lano, kćerko, molim te malo me sredi, stid me je da me ovakvu vidi naša kraljica.

LANA (sređuje je): Ne treba da se stidiš svoga djeteta... Eto, sad si kao nova!

4. Pojava

KRALJICA, NARCIS i pređašnji

LANA (Klanja se kada uđe kraljica, Piletu, tiho): Nakloni se, Pile, takav je red.

PILE (klanja se): Čast mi je, vaše veličanstvo!

LANA: Otkuda znaš da budeš tako fin?

PILE: Gledao sam u filmovima.

STIJENA (tiho i panično): A šta ja da radim, ja ne mogu da se klanjam?

LANA: Pa ti i ne moraš da se klanjaš. Ti si joj majka. Ti si sada kraljica majka i svi mi treba i tebi da se klanjamo.

STIJENA (ponosno se uspravi): Je li?! Pa dobro, klaljajte se. Još mi se niko nikada nije klanjao, baš bih voljela i to da doživim.

PILE (klanja se): Čast mi je, vaše veličanstvo!

LANA (klanja se): Veoma smo radosni zbog vašeg dobrog raspoloženja, vaše veličnstvo.

STIJENA: Milo mi je, moji podanici... A sada se uozbiljite, evo, prilazi nam kraljica.

KRALJICA (lijepa, velika crvena ruža, koja je do tada nešto tiho razgovarala sa Narcisom, prilazi smiješeći se Stijeni): Draga majko, veliko mi je zadovoljstvo da te vidim zdravu i veselu.

STIJENA: I meni je drago da vidim tebe, to jest vas vaše veličanstvo.

KRALJICA: Jeste da sam sada kraljica ali ti ne moraš biti tako zvanična. Pa, ja sam još uvijek ona tvoja mala ruža, koju si tako često skrivala u svom skutu od vjetra i kiše.

STIJENA (smiješeći se): Ona koja je plakala kada bi grmilo.

PILE: A sada će svi da plaču kada ona zagrmi.

KRALJICA (Narcisu, prestane se smiješiti): Ko je ovaj drski dječak?

NARCIS: To je brat naše Lane.

KRALJICA: Otkuda on ovdje?

NARCIS: Zalutao. Mislim, ja sam kriv. Stvar je bila hitna i morao sam da dozovem Lanu da mi pomogne. Nisam mogao čekati da Lana bude sama i da počne sanjariti, a on je bio tamo i ...

KRALJICA: To se ni po koju cijenu nije moglo dozvoliti! To je skandal! Zbog toga se glava gubi!

LANA: Oprostite mu, vaše veličanstvo. Spašavao je vašu majku, našu dobru teta Stijenu.

KRALJICA: Spašavao!? Od goga? Od čega spašavao?

STIJENA: Znaš, ćerko, ja sam ti bila jako tužna i počela sam se osipati. Sa mene su se počeli odvaljivati kamenčići i pretvarati se u pijesak. Da nije bilo ove dobre i hrabre djevojčice, sada bi umjesto mene ovdje bila samo velika hrpa pijeska.

KRALJICA (nakloni se Lani): Ja sam ti zahvalna, Lano. Dodijelit ću ti največi orden našeg kraljevstva - Zlatnu djetelinu sa četiri lista.

LANA (nakloni se): Ja sam vam duboko zahvalna. vaše visočanstvo. Ali nisam ja zaslužila tako veliko priznanje. Teta Stijena je bila jako tužna zbog vas, a onda smo joj Narcis, moj brat Pile i ja pomogli da joj se raspoloženje vrati i to je sve.

KRALJICA: Zbog mene bila tužna?! Kako zbog mene? Zašto zbog mene?

STIJENA: Mislila sam, kćerko, sad kada si postala kraljica da me više nećeš ni poznavati i da te neću nikada više vidjeti. A bez tebe nema meni života.

KRALJICA: Da nije tebe bilo, draga majko, ja ne bih ni preživjela sve one oluje, a kamo li da odrastem i da postanem kraljica. Ti si meni važnija nego cijela kraljevina.

STIJENA: Hvala ti kćerko na tim lijepim riječima. Neka si mi živa i zdrava!

LANA (nakloni se): Dopuštate li, vaše visočanstvo, da moj brat i ja sada napustimo ovaj divan san, da se probudimo i odemo svojoj baki. Ona će se jako brinuti.

KRALJICA: Naravno, draga Lano. Sve dok ja vladam ovom kraljevinom i ti i tvoj brat ste veoma dobro došli. Radovaću se svakom našem novom susretu.

PILE(nakloni se): Bila mi je čast da vas upoznam, lijepa kraljice. Zahvaljujem se na pozivu i budite sigurni da ćemo se rado odazvati, već sutra.

STIJENA: I ja vam se zahvaljujem. Dođite, djeco moja, dodirnite me da se napunite čvrstinom i snagom... (oni to učine)... A sada idite, svi idite sem kraljice. @eljela bih sa njom nasamo da se nešto dogovorim... (svi se naklone, Narcis ode desno, Kraljica prilazi Stijeni, Lana sjedana rub pozornice; Pile ode do ugla, pa dok se zavjesa lagano zatvara, ugleda Lanu kako sjedi, pa joj veselo prilazi kao da je dugo nije vidio.)...

PILE (dolazi veselo): A tu se kriješ, Sanjalice?!

LANA (trgne se, razgleda okolo u čudu): Šta to govoriš?

PILE: Zar se ne raduješ što me vidiš, sestrice?

LANA: Ti se šališ, zar ne? Pa već pola sata smo skupa i ...

PILE: Koje pola sata? Sad sam sa uatobusa, pa uz potok.

LANA: Hoćeš reči da si tek sad stigao?

PILE: Prije par minuta. A šta je to s tobom sestrice?

LANA: Kako misliš? Ništa, što pitaš?

PILE: Ili si spavala, ili si se morala duboko zamisliti, dok me nisi ranije primjetila da dolazim. Ja te promatram još dolje od šljivika, a ti ništa.

LANA: Pa mi smo ovako već razgovarali!

PILE: Kada? Ne sjećam se.

LANA (sjeti se): Sad znam, ja sam to sanjala!... Sanjala sam da si ti došao i da si me zafrkavao kako sam spavala i onda smo otišli kod teta Stijene, a tu je bio i lijepi cvijet Narcis i kraljica... i...

5. Pojava

SANJA, pređašnji

SANJA (dotrči): Lano, Lano, zove te baba na ručak. Jako se zabrinula što te nema tako dugo. Šta je s tobom?

PILE: Uspavala se ljepotica. Ja dođoh, a ona spava ovdje na proplanku.

SANJA: Jesi li opet nešto lijepo sanjala?

LANA (sagne se i nježno dodiruje cvijet, pa ga uzbere i krišom stavi u xep na haljinici): Jesam, sanjala sam divan san. Moraću i sutra doći ovdje... (Zavjesa se iza njih lagano otvara)... ne bih li opet sanjala isti san.

PILE (ugleda baku): Eno moje lijejpe bakice!... (potrči joj u zagrljaj).

T R E Ć A S L I K A

(Kao prva, dvorište kuće)

1. Pojava

MARA, pređašnji

MARA: Dragi moji unučići!... (grli ih)... Danas je bakin najradosniji dan!

PILE: I nama je, bako, ovo najljepše godišnje doba.

LANA (sa čuđenjem): Kakvo godišnje doba?

PILE: Pa lijepo, peto godišnje doba. LJeto se podijelilo na dva dijela: godišnje doba bake i godišnje doba popravnih ispita.

MARA: Kakvih crnih popravnih ispita?! Nisi, valjda, pao na popravni?!

SANJA: Ne bi me čudilo! Kampanjac kakav je Pile, mora jednom da padne i na popravni!

PILE: Ne boj se, taj film nećeš gledati. Ako baš hoćeš da znaš, i ovaj sam razred završio sa odličnim.

MARA: Lijepo bakino pametno dijete!

LANA: Bako, a zar se deda još nije vratio od ovaca?

MARA (zabrinuto): Nije, dijete, ne znam šta mu se moglo dogoditi?

SANJA: Nemojte đaba da se sekirate. Ništa mu se nije moglo dogiti, pa nije mali.

LANA: A da ga nisu ukrali oni vukovi na četiri točka?

PILE: Kakvi sad vukovi na četiri točka?

LANA: Baka kaže da se ovdje ponekad pojave vukovi na četiri točka i ukradu neko jagnje ili ovcu! To su lopovi koji sa kolima dolaze fol na izlet, a ovamo kradu jadne ovčice.

SANJA: Jeste, ima takvih ima. I nama su nedavno ukrali meni najdraže jagnje... (tužno)... zvala sam ga Beka!

LANA (priđe i zagrli je): Nemoj tugovati. Uskoro ćeš opet imati jagnje, još ljepše i još slađe.

MARA (zabrinuto): Ma nije to, ko bi ukrao matorog čovjeka, kome treba starac?!

PILE: Gledao sam u filmovima. To se zove kidnapovanje. Uskoro će se otmičari Javiti telefonom i tražiti otkupninu.

LANA: Šta je to otkupnina?

PILE: Tražiće da baka pripremi puno para pa da im da, na nekom skrovitom mjestu i tek onda će joj oni vratiti deku.

SANJA: Jesu li se javili, bako? Jesu li te nazvali?

MARA (zabrinuto): Nisu i ne mogu me nazvati. Mi nemamo telefon.

PILE: Onda će ti poslati pismo napisano slovima koje su isjekli iz novina.

LANA (ljuto): Šta to trabunjaš, Pile? Prestani već jednom sa tim tvojim bezveznim filmovima, plašiš nam baku.

PILE: Ne kažem ja ništa, samo sam tako gledao u filmovima.

LANA (tužno dodiruje ogradu): Jadni deko, a čitavo je jutro popravljao ogradu.

MARA (umorno sjedne na panj): Ja sam kriva. Ja sam ga natjerala da ode do ovaca.

LANA (zagrli je): Ništa ti nisi kriva, bako i nemoj više da se sekiraš, doći će deko brzo, vidjećeš!

MARA (tužno): Jesam, jesam, kriva sam. Cijelo sam jutro galamila na njega i onda sam ga natjerala da ode do ovaca iako mu se nije išlo. Jadnik, mora da je naslutio da će mu se nešto strašno dogoditi!

PILE: Sjetio sam se! A kako bi bilo da ja otrčim do policijske stanice i sve im ispričam?

SANJA: Ma nemoj, a šta ako bude da je deko, jednostavno svratio u kafanu na po jednu sa drugarima, pa osramotimo i njega i sve nas?!

LANA: Da, moglo bi i to da bude.

MARA (tužno): To ne može biti, ne ide moj Mitar po kafanama.

PILE: Ne ide ni naš stari, pa mu se, bogami, koji put omakne. Dođe kući malo nacvrcan a onda mama galami i proklinje i njega i kafanu i onoga ko ga na to nagovorio.

SANJA: Tako i moj tata ali mama ne smije ništa da mu kaže, jer ako bi mu prigovorila on bi se samo okrenuo na vratima, pozdravio je ovako... (pokaže kao kada se vojnici pozdravljaju)... i otišao bi nazad u kafanu. Tada bi se kući vratio tek u zoru.

LANA (sjedne pored bake, pa zabrinuto): Pa šta da radimo, bako?

MARA (tužno): Ne znam, nisam pametna, dijete moje drago. Jednostavno, nisam više pametna.

PILE: Sjetio sam se! Znam šta ćemo! Idemo mi do ovaca, a ako ne bude tamo, vratićemo ovce kući, pa ćemo onda da ga potražimo u kafani kod Pece.

MARA: Može djeco, idite ali nemojte da se zadržavate da me i vi brinete. Dosta mi je jedna briga. Moja matora briga!

LANA: Sačekajte trenutak... (ode desno naprijed i krišom da niko ne vidi izvadi cvijet iz xepa)... Narcise moj dragi, pomozi sada ti meni. Kako da nađem deku? Kuda da idem? Molim te pomozi mi!

NARCIS ( prvo se začuje tiha muzika, a zatim glas sa razglasa):

Ne brini se djevojčice mila

ti si dobra prema meni bila,

tvoju brigu ja mogu da shvatim

sada žurim deku da ti vratim.

Pitaću i ptice i cvijeće

i sve živo što se poljem kreće

a ti pođi nemoj zastajati

tvoje srce puta će ti dati!

LANA (poljubi cvijet pa ga vrati u džep): Evo me, sada možemo ići. ]ao, bako, nemoj da se brineš, ... (smješeći se)... brzo ćemo ti pronaći tvoje matoro gunđalo.

MARA: Čuvajte se, djeco moja i požurite!

PILE: Naravno, bako i ništa se ti nemoj sekirati. Mi ćemo začas pronaći deku i dovesti ga kući... (odu lijevo).

2. Pojava

MARA, potom MITAR

MARA (kupi lagano veš sa štrika): Kuku meni do Boga. Šta me snađe. A kojim me je vrag tjerao da ga baš danas šaljem do ovaca. Toliko puta su se same kući vratile i nikada mi ni jedna nije falila. I zašto, uopšte vjerujem u to što pričaju ženturače po selu? Ne kažem da možda nema tih vukova na četiri točka. Možda ih i ima i možda i kradu jagnjad i ovce, ali meni nisu još ni jednu ukrali. Ovako, Bože mi oprosti, umjesto ovce ja mogu lako da izgubim mog Mitra... (Mitar viri iza ograde s desna)... Šta bih ja jadna da ostanem bez njega? Dobro, jeste on i star i malo čangrizav, ali kakav je takav je - moj je. Lijepi moj Mitre, samo se ti vrati svojoj baki. Nisam ni ja zlato, znam ja to... (Mitar pokuša da se ponovo iskrade, ali zapne za nekakvu šerpu, ona se trže pa ga ugleda)... Stop, stoj, stani! Gdje si do sada, kukavče crni?

MITAR: Tu sam, odavno sam se vratio, ali sam zaspao na ogradi tora dok sam brojao ovce.

MARA (ruga mu se): Ma da, veliko stado pa ga teško izbrojati

MITAR: Šta ću kad sam umoran?!... Reci mi, je li Pile stigao?

MARA: Naravno da je stigao i to poodavno. Zašto ne bi stigao, nije više mali.Nije on kao njegov djed, pa da se izgubi u po bijela dana.

MITAR: A gdje su djeca?

MARA: Otišla su tebe da traže, kukavče crni.

MITAR: Zašto da me traže? Nisam malo dijete pa da se izgubim?

MARA: Gori si nego malo dijete. Kako su se samo djeca zabrinula zbog tebe.

MITAR: Sad kukavče crni, a maločas sam bio lijepi tvoj Mitar?!

MARA: Veoma nepristojno je prisluškivati nečija razmišljanja.

MITAR: Nepristojno, veliš? Više je nepristojno glasno razmišljati kada si sama. Samo budala priča sama sa samom sobom.

MARA: Sada sam i budala, je li? I jesam, mogu ti reći. Kada sam se zabrinula za tebe. To mi je hvala za moje suze.

MITAR (uzme sjekiru i nastavi prikivati ogradu): Pa suze, nešto nisam vidio.

MARA: Kada si čorav kod očiju. Ja ti lijepo već dugo govorim idi kod očnog ljekara neka ti izmjeri vid i da neke naočale. Jednom ćeš sebi prste odsjeći sa tom sjekirom. Šta je više kuckaš i pribijaš, vidiš da je čvrsta?!

MITAR: Pa moram ručak zaraditi... Ima li šta da se jede u ovoj kući?

MARA: Ima, naravno. A kada to nije bilo? U mojoj se kući uvijek imalo šta jesti i kad nam je bilo najteže.

MITAR: Pa daj onda, gladan sam ti kao vuk!

MARA: Gladi muhu po trbuhu, nek ti muha pitu kuha!

MITAR: To mi je još i pokojna matera govorila.

MARA (ruga mu se): Matera?! Da te samo djeca čuju! Kako te nije sramota za onu divnu ženu, pokojnu majku tvoju, Bog da joj dušu prosti, ti kažeš matera.

MITAR: Daj ženo, matere ti, ne zvocaju nego postavljaj da se jede. Vrijeme je.

MARA: Nije vrijeme.

MITAR: Kako to?

MARA: Tako, lijepo, nije vrijeme.

MITAR: Pa kada će biti, ako nije sada?!

MARA: Čekat ćemo djecu, pa svi skupa da ručamo, takav je red. Ne bi bilo lijepo da mi jedemo, a oni gladni tebe traže po selu.

MITAR: U pravu si, ženo!

MARA (krsti se): O hvala ti Bože da sam i ja nekada u pravu!

3. Pojava

LANA, PILE, SANJA, pređašnji

LANA (djeca utrčavaju, ona zabrinuto ne vidi djeda koji se sagnuo): Bako, bakice, nigdje ga nema!

SANJA: Veli nam čika Boro da je davno otišao kući sa ovcama!

MARA: Smirite se, djeco moja, naša izgubljena ovčica se sama vratila kući!

PILE (kada se djed uspravi, radosno): Evo ga! Dže si, đede, međede?!

MARA (dok se njih dvojica grle): Sram te bilo, Dragane, kako ćeš djedu reći da je međed?!

MITAR: Neka, Maro, pusti dijete!

PILE: Pa, bako, mi se tako šalimo!

MARA: Kakva vam je to glupa šala?

MITAR: On ima pravo, on je moje magare malo!

SANJA: Ako je on magare, šta sam ti onda ja?

MITAR (sjeda i stavlja unučad na krilo): Ti si moje zlato zlatno!

SANJA (priđe Mari): Mene moja mama zove Sunce.

MARA (nježno je prigrli): I jesi Sunce, Sanjice moja draga. A sada vas troje, dosta maženja i škakiljanja, treba da se ruča. I ti ćeš Saljice sa nama ručati, pa se poslije možete lijepo! igrati. Idemo... (svi idu lijevo u kuću).

Z a v j e s a

Višegrad, zima 2004.